© www.trpezi.eu 
Bihor & Studije Bihor i Forum Bihor i Običaji Bihor i Priče Bihor i Slike Bihor i Pisci Bihor i Doktori Nauka Bihor i Đžamija Bihor i Svadbe Bihor i Recepti Bihor i dječije igre Bihor i dječiji snovi Bihor i Arhelogija Bihor i Turizam Bihor i Planine Bihor i Dijaspora Bihor i Škole KUD “BIHOR” F.K. “PETNJICA” Bihor i knjiga utisaka Etno naselje “TRPEZI” E.D. “POPČA” Trpezi etno selo Radmanska Klisura Muzika Kontakt Arhiva Moj Kutak www.trpezi.eu Bihor Dobro došli u Bihor
.
Bihor Susret Sa Zavicajem

Kreiraj svoju značku
Bihor Petnjica Trpezi Vrbica Tucanje Savin Bor Javorova Kalica 25° Bihor i dječije igre Bihor 2012  BIHOR  DJEČIJE IGRE
BIHOR I DJEČIJE IGRE Svaki kraj pa i Bihor gaji svoje izrazito prepoznatljive dječje igre, kao i igre za odrasle. One svakako imaju sličnosti s igrama u ostalim dijelovima svijeta. Pri zajedničkim poslovima bilo je uvijek nadmetanja: znalo se koji je momak najbrži kosač, najbolji orač ili sijač, koja je djevojka najbrža žetelica, prelja, tkalja, vezilja, pletilja, tko će prvi “istjerati redove” (okopati red kukuruza), ali i tko će pobijediti u kojoj od narodnih igara. U dječjim igrama prevladavali su rekviziti nađeni u prirodi ili jednostavno izrađeni u kući: kamenčići, drveni štapovi, štapići, krpene lopte i lopte od životinjske dlake, šibe, od konoplje ili lana, ljeskovače, marame i maramice (krpe i krpice), daščice itd.Igre su se najčešće izvodile na ispaši kada su djeca i imala najviše vremena. Naravno, jer su curice u duge dane mogle i pri čuvanju goveda vesti, plesti, presti ili čuvati mlađu braću i sestre a u novije vrijeme učiti i čitati.Igre u našem kraju, posebno one dječije, nijesu se uveliko razlikovale prema polu, makar su djevojčicama bile svojstvenije lutke i krpice, njihovo uređivanje, šivanje i oblačenje, a dječacima nogomet, veranje po drveću itd. Te igre smo svrstali ovako: Igra groša ( ovakoa sam ja zapamtio)Izabralo bi se pet lijepih okruglih kamenčića, zatim bi se izvlačili štapići, duži ili kraći da bi se znalo tko prvi počima igru. Igrač bi bacao jedan kamenčić uvis i hvatajući njega, hvatao najprije jedan po jedan, zatim dva po dva, nakon toga tri i jedan, i konačno sva četiri kamenčića sa zemlje. Onaj kome bi ispao kamenčić ili ga ne bi mogao uhvatiti predao bi prvenstvo igre drugome. Kada bi svi kamenčići sa zemlje bili pokupljeni slijedila je „kuća“. Lijeva šaka bi se savila u obliku luka, tačnije njezin palac i srednji prst, dok bi se prstenjak i kažiprst čvrsto priljubili jedan uz drugoga. Desnom rukom bi se trebalo kamenčić baciti u vis, prebaciti jedan kamenčić kroz luk kažiprsta te dočekati padajući kamenčić iz visine. Brzina i spretnost, dakle, prije svega!Za završnicu jedan kamen bi se ugnijezdio kao na prijestolju između kažiprsta i prstenjaka. Nije ni potrebno reći da je pobjednik bio onaj koji je brže odigrao kuću. Igra klisa i maške Ovo je igra koju su radije igrali dječaci i momci. Najprije je trebalo izabrati pogodan  ravan teren, makar 20 metara kvadratnih. Nakon toga bi se našao i izdjeljao, da ne bude „čvorav“, duži štap zvani maška, dug oko pola metra te jedan kraći, zvani klis, od oko 05-10 centimetara. Na određenom mjestu bi se postavio znak, obilježje (drugi štap, ukopan u rupu u zemlji) do kojega je trebalo dobaciti klis odbijen maškom s razdaljine najmanje 10-11 metara. Onaj tko bi pogodio što bliže meti, a to se mjerilo stopama, koracima ili upravo maškom, bio bi pobjednik. Često bi igra i plačno završavala, jer bi klis pogodio nekoga u glavu. Zemlja  Zauzimanje tuđe zemlje! Da su djeca znala dobro iskoristiti naše prašnjave Bihorske puteve, dokaz je i ova igra. U predvečerje lijepih ljetnih  večeri, kada nisu prolazila kola prema njivama, djeca iz susjedstva bi nacrtala kamenom veliki krug, podijelivši ga na nekoliko dijelova, ovisno o broju igrača. Svaki je imao svoj teritorij, svoju zemlju. Za igru je bio potreban jedan tanji štap dužine 35-40 cm. On se bacao na određenu udaljenost. Trebao je dotaći protivnika i tako sačuvati svoj i zauzeti dio tuđe zemlje. Zemlja se zauzimala istim tim prutom, stojeći na svojem teritoriju, sagnuvši se, s ravnim koljenima i stopalima „ukopanim u mjestu“. Koliko bi mogao štapom zaokružiti vidljivom crtom bilo bi njegovo. Igrač je svoju zemlju mogao vraćati, gubiti i osvajati susjedovu. Pobjednik je bio onaj koji je osvojio najviše zemlje. Cikanje  Cikanje je igra, koju su češće igrali dječaci od djevojčica a zbog koje su imali problema s roditeljima. Naime, uz određeni postavljeni cilj, primjera neki štap na ravnom tlu, s određene udaljenosti, bacao se sitni novac prema tom cilju. Onaj tko bi pogodio najbliže pokupio bi novčiće koji nisu bili sasvim beznačajni za mali dječji džeparac. Ponekad su vatreni igrači zaboravili na sat pa kasnili u školu. Tada bi doma proradila „brezovača“ a junaci junački plakali. Žmurka / Igra skrivanja.Mislim da je ova igra svojstvena većini djece u svijetu, možda samo s malim promjenama. Ako se igralo u prostoriji jedno bi dijete povezalo oči maramom i polako raširenih ruku hvatalo ostalu djecu koja bi se razmilila po ćoškovima i budžacima sobe. Poneko se krio u ormar ili u sanduk pa i u renu (pećnicu) kad je bila hladna, netko pod krevet, netko se presvukao u nošnju odraslih ili suprotnog pola da tako lakše zavara onoga koji žmureći traži i pogađa tko je tko. Koga bi igrač tražitelj dodirnuo i uhvatio trebao je pogoditi tko je, pipajući ga po glavi, kosi, rukama... Kad bi pogodio odlazio bi među skrivače, a onaj koga je otkrio nastavio bi traganje.Ako bi se ova igra igrala na dvorištu, tada bi se zadao prostor dokle i gdje se moglo skrivati. Primjerice: samo u dvorištu, a ne u vrtu; ili samo u baštu, a ne preko tarabe i žice. U ovom slučaju tražitelj nije imao povezane oči, ali je najprije okrenut zidu ili nekom velikom dvorišnom stablu iza odbrojanih 10, imao pune ruke posla zavirujući u svaki kut dvorišt , pogledavajući na krošnje stabala, ispod parjenica, kaca i buradi, ispod koševa, gledao bi u jasle pa i plastove sijena... Svugdje, gdje bi se mogli sakriti maštoviti igrači. Koga bi tražitelj prvog našao ovaj bi ga zamijenio u traženju. Tako bi od skrivača postao tražitelj ili obrnuto. Potkapa  Iako su igru potkapa igrali stariji ljudi, opisujemo je ovdje, jer su djeca bili neizbježni, vjerni gledatelji, takozvana publika i naravno, gdje su god mogli oponašati oponašali bi starije. A za igru potkapa je poželjno što više gledatelja i to, ne iza nego ispred igrača koji se zovu potkapači. Za ovu igru trebalo je imati deset kapa ispletenih od vune i jedan prsten ili jedno zrno pasulja. Igrači su podijeljeni u dvije grupe. Jedan igrač uzima prsten među prste i pokriva ga kapama lagano izvlačeći ruku ispod svih naslaganih kapa. U jednoj od tih kapa ostavlja se prsten. Suprotna grupa trebala je pogoditi ispod koje kape se krije prsten. Ako u četiri kape pogodi prsten, ona je pobjednik i sada ona krije prsten, a ako ipak ne pogodi i ne nađe prsten u jednoj od tih četiri kape, onda ona strana koja je krila dobiva bodove i nastavlja dalje kriti. Ko krije dobiva bodove, tzv. konje ili koze. Ko pronađe prsten jako udari po kapi, koja na neki način odskoči od poda. Kapari – dobri igrači prstena su znali biti i dobri glumci ne odajući migom ili gestom da su pronašli prsten. Znali bi govoriti: „Vruć sam“, što znači siguran sam za ove dvije kape. Tada bi udarao prve dvije, a inače je imao pravo udarati prve četiri. Za sve vrijeme igre pije se rakija, pečeni krompiri, služe kiseli kupus i jabuke.Sjedelo se na podlozi do dvije deke ili ćilim, koji je pobjednik dobivao, obično sitniji, stavljao se ispod deke. posmatrači su sjedili na tronošcima (klupicama). Zanimljive su išćil kape (išćil, mn. išćila, tur. = iškil, sumnja, pretpostavka, preduvjerenje; u igri potkapa pitanje, „Gdje je tvoj išćil?“ znači: „Gdje misliš da je tvoj prsten“. Po tome neki naši stariji rječnici daju riječi išćil značenje „prsten“. Inače, ova riječ znači izbor, odluka, opredjeljenje; to su kape za koje pobjednik misli da upravo one sakrivaju prsten. Samo bodovanje izgleda ovako: osim spomenute četiri prve kape ispod kojih se tražio prsten, ostalih šest kapa ima slijedeće bodove: 5. kapa = 12 bodova 6. kapa = 10 bodova 7. kapa = 8 bodova 8. kapa = 7 bodova 9. kapa = 6 bodova 10. kapa = 5 bodova Kako smo rekli, bodovi se još zovu i konji ili koze. Igra se u dvjesto bodova i koju ih grupa prva sakupi, pobjednik je. Karte  Iako su majke prezale od karata kao vrag od tamjana, djeca su se ponekad igrala karata ukoliko su imali kompletne ili su ih pravili od kartona. Naravno ne „u pare“ kao veliki. Žene su mrzile karte i kartaroše, jer su neke postale puka sirotinja zbog muževa koji su ponekad prokartali i zadnju kašiku u kući. Djeca su igrala tablića ili jednostavno prepolovila karte i prebrojila tko ima više „živih“. Gubitnici bi za to morali na primjer vratiti pobjednikove krave ako bi se udaljile s ispaše. Zimske radosti  Kao i sva djeca svijeta i Bihorska su se djeca veselila snijegu. Svako je imao  svoje dvorište s obiljem snijega, svoj sokak gdje se pravila klizaljka na zamrznutom snijegu, tj. debelome ledu. Strogo se pazilo da netko od starijih ne dođe s čizmama i padne. Sličuge bi se pretežno pravile od bukova drveta i uvezale bi se kanapom oko noge. S velike visine spuštala bi se djeca nekad sa padanjem. Na promrzle noge i ruke reagovale bi  mame i nane mijenjajući nekom ispletene čarape i rukavice. Stare kape i očevi šalovi bili su kao stvoreni za ovu zgodu. Ni domaćice nisu žalile starih lonaca i „ćasa“ za ukrašavanje zimskog gosta snješka u njihovom dvorištu. Zapravo djeca u čijem je dvorištu snješko pravljen dobivala su na časti, ali su i ona s toplim čajem častila drugu djecu. Škola  Igranje škole moguće je barem na dva načina. a) Škola s osam razreda. Na zemlju bi se nacrtalo osam kocki, dva po dva paralelno, veličine cirka 60 cm ucrtanih štapom u zemlju. Bitno  za igranje ove igre bio je plovka po mogućnosti što ravniji i pravilniji. plovku je trebalo gurati skačući na jednoj nozi. Naravno, za to je trebalo imati kakve stare opanke da se noga ne povrijedi, a obuća ne ošteti. Plovka se se bacala u prvi kvadrat – razred pa se guralo kroz sve kvadrate. Smjelo se odmoriti u gornjim kvadratima tj. stati na obadvije noge. Bila bi greška ako bi plovka stala na crtu i igrač bi igru prepuštao drugome čekajući da on pogriješi. Nakon prvog razreda plovka se bacala u drugi, pa u treći i tako u sve razrede. Nakon položenih razreda ponavljalo se gradivo tako da bi se bez stajanja obišlo skačući na desnoj nozi i gurajući plovku cijelom školom. Na kraju bi se stalo leđima „na ulazu u školu“ prebacivao plovka preko glave. Ako bi igrač ubacio plovku u gornji kvadrat značilo bi da je položio maturu i time postao pobjednikom, a ako nije ponavljao je tamo gdje je stao. b) Za manju djecu nije bilo lako skakati i boriti se skupa s plovkama i zidovima – crtama od razreda. Za njih je bio predviđen lakši način igre. Doduše i opet s plovkom koja bi se bacala sa zemlje iz dotičnog razreda gdje je bio ubačen. Iza izvučenih osam razreda bila je opet matura na isti način kao što sam prethodno opisao. Ubacivanje plovke u gornji kvadrat zvao se i „pribor“. Šibice  U nedostatku drugih rekvizita iskazivala se maštovitost djece i u tome što su znali napraviti igru gotovo ni iz čega. U ovome slučaju bila je dovoljna prazna kutija šibica. Tu kutiju bi se stavilo na kraj stola i odbijalo udarcem palca. Ako bi kutija pala na slikani dio površine računalo bi se 10 bodova, ako na bočnu stranu l00 , ako u visinu dobijalo bi se najvisi broj bodova tj. l.000. Okrene li se kutija naopako, dakle na neslikovni dio, značilo bi 0 bodova. Iza deset, ili kako se igrači dogovore “u koliko će puta igrati” brojali bi se bodovi i objavljivao pobjednik. Pobjeda osim moralne vrijednosti imala je i neku malu materijalnu korist, ako nista, da onaj tko je izgubio igru, uradi nesto sto je bila zadatak pobjednika, a sto su najčešće bili sitni i pomalo mrski poslovi. Izvlačenje prutića  U prirodi je čovjeka da izbjegne ono što ne voli raditi. Tako su se domišljala i djeca po ugledu na starije. Često puta nije bilo zadovoljstvo na ispaši vraćati goveda u omeđeni prostor. Starija djeca su slala mlađu, ali kada je to i ovima dojadilo dovitljiviji su se sjetili kako si pomoći. Izvlačili su se tzv, p r u t i ć  ili  š i b i c e, najprije pravljeni od slamke a onda i od grančica grmlja koje se nalazilo posvuda. Dogovorilo se: ko izvuče najmanji ili najveći štapić mora ići jednom “vraćati” goveda ili ovce. Strogo se pazilo da pri izvlačenju nijedan prutić ne viri više od drugoga i tako ne “ističe” pri izboru, te da donji dio štapića bude dobro sakriven. Bacanje kamena udalj Iako su poznata takmičenja skok udalj, spomenut ću i ovu igru koja se najčešće opet igrala na ispaši, na ravnoj ledini. Ovdje više s lijepim “šoderom” dakle, uz rijeke odabranim povećim kamenima skraćivalo čobansko vrijeme.I to je bila više igra dječaka, a djevojčice su ovoga puta tražile što okruglije “kamenice”, budno pazeći da im ta ista kasnije ne “odleti u glavu”.Kamen se bacao s određenoga mjesta, “stojeći” ili “iz zatrke”.Najjednostavnijim utvrđivanjem “od oka” znalo se tko je dalje dobacio i taj bi bio pobjednik. Borba između dvije vatre  U ovoj igri dvije su grupe igrača imale svoje “bojno polje” i svoje kapetane. Naime, ucrtalo bi se polje koje se podijelilo na dva jednaka dijela. Kapetan je stajao iza protivničkoga polja. Njemu su članovi ekipe bacali loptu, a on bi njome gađao protivnike. Tko je bio pogođen, ispadao je iz igre. Naravno, gađali su i igrači jedni druge, a najveće je zadovoljstvo bilo uhvatiti protivničku loptu i munjevito pogoditi suparnika, koji se nije stigao povući u dubinu svojega polja.Zanimljiv je i ovaj drugi naslov, jer se doista protivnik nalazio “između dvije vatre”: mogao je biti pogođen od igrača i od kapetana suparničkoga tima. Bilo je i vrlo zanimljivih susreta kada bi ostao samo jedan vrlo vješt i spretan igrač kojega se teško pogađalo, pa je ishod bio dramatičan.Način igre je zavisio i o veličini polja i o kvaliteti lopte, a svakako i publici koja je bodrila svoju ekipu.Naziv  graničari, koji se također predavao ovoj igri je zanimljiv, jer igrači nisu smjeli izaći iz ograničenog područja. Ako bi izašli, bježeći pred protivničkim napadima, ispadali bi iz igre.Ova igra se igrala “između sela”, među razredima i školama, a igrala ju je i mladež za nedjeljnih popodneva ili letnjih dana. Suci su bili pripadnici oba pola, makar su ženske voljele igrati odvojeno, jer su dječaci “jače tukli”. Bilo je bitno zabaviti se, poigrati se i vratiti se kući neporažen. Pljuvačka  Djeca bi se obično skupila oko nekog stabla, najčešće jasena. Jedno dijete bi žmurelo a drugi se sakrivali. To dijete je imalo zadatak brojiti naglas do dvadeset. Za to vrijeme su se drugi morali sakri(va)ti. Žmurač bi tada rekao: Ja polazim da ve tražim, ko se nije krio magarac je bio.Dok je žmurač tražio skrivače trebalo je dotrčati do stabla i na njega brzo pljunuti. (zapravo ili tobože). Tada to dijete nije moralo žmureti. Ali, ako bi žmurač našao sakrivača, a sakrivač brže dotrčao stablu bio bi spašen i ne bi morao žmureti. Ako bi pak žmurač bio brži, pranađeni skrivač bi postao žmurač.         Tufo Muratović