© www.trpezi.eu 
Bihor & Studije Bihor i Forum Bihor i Običaji Bihor i Priče Bihor i Slike Bihor i Pisci Bihor i Doktori Nauka Bihor i Đžamija Bihor i Svadbe Bihor i Recepti Bihor i dječije igre Bihor i dječiji snovi Bihor i Arhelogija Bihor i Turizam Bihor i Planine Bihor i Dijaspora Bihor i Škole KUD “BIHOR” F.K. “PETNJICA” Bihor i knjiga utisaka Etno naselje “TRPEZI” E.D. “POPČA” Trpezi etno selo Radmanska Klisura Muzika Kontakt Arhiva Moj Kutak www.trpezi.eu Bihor Dobro došli u Bihor
.
Bihor Susret Sa Zavicajem

Kreiraj svoju značku
Bihor Petnjica Trpezi Vrbica Tucanje Savin Bor Javorova Kalica 25°
Hazbo Skenderović  rođen je 25 maja 1946 godine u bihorskom selu Trpezi, u kojem je proveo i vrijeme osmogodisnjeg školovanja, vrijeme koje je ostalo utisnuto u njegovom realnom i imaginarno-stvaralackom svijetu tokom njegovog docnijeg skolovanja i života, od Novog Pazara, Slovenije do Nemačke, u kojoj danas radi i živi. emaila: verem-sandzak@web.de Knjigu možete poručiti  +49 209/14973273 i (mob) :+49 171/3273098ili putem emaila: verem-sandzak@web.de Roman " VEREM" životni mozaik Bihora Roman “Verem” predstavlja svojevrstan životni mozaik žitelja živopisnog bihorskog mjesta Trpezi, kroz koji su protkane sve niti Ijudskog bitisanja od dolaska na svijet pa do smrti. Specifično podneblje, izuzetno folklorno bogatstvo, u najširem značenju te riječi, mentalitet za koji je autor romana pokazao izuzetan senzibilitet, uporediv sa njegovim sunarodnikom i litrarnim velikanom Ćamilom Sijarićem, daju preporuku ovom stivu da, s punim legitimitetom, potraži svoje mjesto u značajnijim romanskim ostvarenjima novije crnogorske književnosti. Glavni lik romana je stameni starac mula-Šefto, koji svojom iskustvenom filozofijom, poput Njego-ševog Igumana Stefana, daje pečat svim dešavanjirna u tom kraju pedesetih godina minulog vijeka. Odlomak iz romana VEREM — Mene kad bi zapalo da progovorim i kad biste me šta pitali, ja znam šta bi vi rekla. Ovako, pošto me ne pitate ni za šta, koliko ono memu za komoru, bolje je da ćutim. Žalila se jedne noći, po običaju, na nekom posjetku, stara udovica Šerifa, dok su je okupljeni gledali. -A šta bi nam ti to rekla, o, Šerifa? — upita je mula-Šefto. -Eve šta: da ne pravite nikakvu kuknjavu ni oko čega tudijer, da se ne prenemažete, da se ni u kakvom dobru previše ne ponesete, u zlu još manje prepadnete — skoro u dahu izusti Šerifa, sva sretna što je slušaju.Sabor, brate, sabor narode, strpite se i pritahirite, nije vam kijametski dan na vrata hrupio. Ne žalitese toliko kad nam je svijema lijepo u ovim našim pitomim Trpezima.Na nečiju glasnu primjedbu da u Trpezima svakom i nije lijepo, dodala je glasnije.-Jes, jes' bogami, lijepo nam je. Najzad, onako kako nam je, neka nam je, od boga nam je i naše je. A to je najvažnije. Ovdje možemo da činimo sve onako kako sami hoćemo; da žalimo po našem običaju, da se veselimo, da kukamo i nabrajamo, da zborimo našom iakardijom, a, bogme, i da se poinjatimo i popsujemo onako sočno i temeljno, kako samo mi znamo i umijemo. Sve možemo, ama ne valja da se žalimo previše. Jok, brate, sabor te, povrćem jopet. Evo šta bi od mene i moga života s Durmom, svi dobro znate pa... Odahnuvši duboko, spustila je već onemoćao glas i ućutala, ne znajući šta dalje da kaže.Pred akšam je bilo, i mrak se spuštao polako, tiho i neosjetno, kao prosut iz kakve prostrane ponjave, protinjao se kroz bašče, skupljao poslednje dugačke sjenke, puzao uz pristranke, brijegove i livade iz kojih su virele njive i bašče i nicale rijetke trpeške kuće čatmaruše. Mula-Šefto je ušao u aliju, pritvorio za sobom vratnicu od ta rabe i utvrdio je uz kolac starom, drenovom, ispucalom gužvom. Motiku, kojom je toga dana prašio krompire u okutnici, smjestio je na hatulu pod kućnom strehom, pa se umornim i sporim korakom uputio k ćošku staroga mutvaka i sjeo na ćert, gdje su se ukrštale dvije smrčeve podnice, od kojih je zgrada, inače, bila napravljena. Mutvak, ta niska i naherena zgradića, pokrivena prokislom, čađavom slamom, preko koje je bilo povezano suvo bukovo lemežđe, da je jaki vjetrovi ne bi zasukivali i raznosili, služila je ljeti za kuvanje variva na verigama i za pečenje hljebova uz ognjište u zemljanim crepuljama. Šefto je posmatrao prostranu avliju, pjeskovitu, metlom izbrisanu i nekako svu žutu. Sa dvije strane bila je ograđena tankim hrastovim bfiskijama, a sa istočne strane i odozdo od vratnice pa sve do čardaka starim, isproiamanim plotom Od pruća. Taj stari čardak, koji se kao u kuća čatmaruša nalazio u strani, bio je nekada davno Šeftov glavni i jedini dom. U njemu se rodio i dobar dio svoga života u njemu je proživio. U čardak se ulazilo sa dna avlije, uz visoke, uske, drvene stube. Bio je nad izbom, uz koju se sa one suprotne strane, Onamo do livade, vidio naknadno dograđivan hamam. Bio je, vidjelo se, sklepan na brzinu od nikakvih čamovih, poprskalih i posivjelih štica. Gore, na katu, čardak je imao jednu osrednju sobicu niskoga tavana, do koje se s vrha stuba dolazilo uskim hajatom. Sa lijeve strane hajata nalazio se mali prijesek od dasaka, gdje se moglo naći svega i svačega. Bilo je u njemu starih jarmova, teljiga, gužvi od pruća, zavornjeva, polomljenih držala, trlica, knnopljanih poveza, obješenih o čiviluke i u nekakvim predanim džakljicama pozdera. Na vrhu avlije, lmah više čardaka, stajala je i njegova prostrana kuća čatmaruša. I u nju se ulazilo direktno sa IVlIJe, kroz izrezbarena čamova vrata, preko visokog praga. Ispred vrati vidjelo se podzidano luikoliko većih kamenih ploča, prekrivenih uvijek ili svježim lisnatim granjem, ili mokrim pačarvama, o kujo se otirala kaljava obuća. Ne računajući trap i pseću kućaru, Šefto je imao tri zgrade. Trap se i ulazio dolje, ispod čardaka, na ulazu u vrt, a pseća kućara uz ogradu, tamo u gornjem ćošku avlije, pod samom strehom mutvaka. Bila je napravljena od kamenih ploča, a pokrivena izanđalom Innočom, pa bi silno zvečala kad okiša, a kapavica sa mutvaka stane da kaplje po njoj. U toj kućari ležao  je mrkosivi šarplaninac Zeljov. Lajao bi tromo i promuklo samo onda kada bi odozdo, od mm ikog, sokaka uočio nekog sasvim nepoznatog, ko bi se uputio putićem naviše uz livadu ka ' tullovoj kući. Pipajući zglobove, koji su ga pobolijevali od držanja motike, Šefto je, uz lagan uzdah, osmatrao rodno selo. Dolje, odmah ispod njegove okutnjice, prolazio je široki sokak. Ograđen plotom, gdje oblim vrlikama ili tarabama, a najčešće obrastao živicom svakojakog rastinja, vijugao je s kraja do na kraj sela. Tim sokakom prolazilo se, a i polazilo na sve strane. Tamo i ovamo. Njime su Trpežani, zimi sijeno, slamu i drva, na saonima ili kukama, privlačili kućama, a ljeti stoku na ispašu tjerali, konje pred akšam njime jaračili i u trk puštali, na svadbe odlazili. Odmah dolje ispod puta vidjela se i njegova gusta bašča, u njoj napredna jabuka đulajmija. Đula, pričajući o njoj, tako bi je zvao, kao da se radilo o kakvom čeljadetu, bila mu je najmilija voćka u bašči. A i stajala je nekako na najzgodnijem mjestu, odmah ispod ograde na jednom brežuljku, odakle je, kada bi se odmarao pod njenim granama u hladu, imao najbolji pregled. Mnogo je ljeti volio da razgled uje odatle po selu, mnogo. Pogotovu od prije neku godinu, kako je počeo da utuvlja sebi u glavu da je overemio. Niže dolje, opet samim dnom bašče, tekla je i seoska rječica, izlokanim koritom, koje je bilo omeđeno podrivenim prlama, obraslim ložnjacima, repuhom, tminama, pasjakovinom, haptovinom, podbjelom i ostalim korovom. Ta rječica svojim tokom kao da je namjerno htjela da podijeli selo na dva skoro jednaka dijela. Na Osoje i Prisoje.Šeftova kuća nalazila se u Osoju. Malo visočije, gore uzvodno od bašče, nalazila se stara drvena ćuprijica. Preko nje se prolazilo putem ispod starog hana, pa, preko raskršća Tržni, prema školi, i, dalje, preko Prisoja, ka maloj zadruzi, iznad koje je prolazila makadamska cesta. Odatle su Trpežani putovali ka Beranama, Rožajama, najčešće pješke ili na konjima, a kasnijih godina, kad je saobraćaj poslije rata uspostavljen, katkad i autobusima. Sa sjeveroistočne strane, nad selom su se natkapčale Pčeline, visoka kamena brda, obrasla sitnom hrastovinom, grabovinom, rujevinom, kukurijekom i još mnogim drugim žbunjem. Pčeline su kroz sami ljuti krš bile presječene vijugavom džadom i izbrazdane uskim urvinama i potocima. Duboko dolje, ispod džade, klisurom, tekla je s kamena na kamen rijeka, koja je izvirala u podnožju Turjaka, ispod nekoliko vrletnih bukava, čiji miris potpalog i trulog lišća kao da je neprestano nosila naniže niz selo i dalje prema župi. Sa druge strane rijeke, nekako u visini Pčelina, širila se bukova šuma, prošarana krčevinama, prosječena i rijetka, završavala se sa tri gola kupasta vrha vulkanskog porijekla, zvanim Golješa. Oivičena su bila sitnim bukovim čičvarjem, u čijoj se zavjetrini vidjelo nekoliko stočnih katuna pokrivenih tahtom, granjem ili suvim pa p ratom. Ti katuni bili su okruženi nekakvim plota rima i plandištima za stoku. Šefto je počesto volio da prohoda tim vrhovima i da, zaklanjajući za sunčanih dana šakom oči, posmatra okolinu. Odatle je mogao da vidi sva susjedna sela: Vrbicu, Petnjicu, Policu i Lagatore, dolje ka župi, a Kalicu, Murovac i jedan dio Javorove gore, u planini. I skoro u svim tim selima imao je poznanika i dobrih jarana, koje je cijenio, poštovao i sa njima prijateljovao.Ipak, nekako kao nehotice odvajao je među svima njima nekakog Zenifa iz Lagatora. Taj Zenif je gajio pčele i kupio dobar med, a Šefto ga je veoma volio. Na istoku pogled se završavao na Hajli, koja je mnogih godina, sve do polovine ljeta, ostajala pod zakrpama neiskopnjelog snijega Jednog lijepog sutona, dok je stajao na jednom od tih vrhova, na onom što je bio najbliži selu i koji se zbog najblažeg vrha zvao Ravni, on je, gledajući mahinalno prema Polici i Beranama, nad Bjelasicom iznenada uočio nekakve dvije sjajne letjelice. Posmatrajući u čudu s kakvom lakoćom i brzinom lete i manevrišu, zastajući usred leta, on nije mogao da nasluti šta bi one mogle biti. A to mu ni do njegove najpoznije starosti niko tačno nije znao kazati. Ponekad bi, razmišljajići nasamo o tome, vjerovao kako mu je to sami Alah poslao nekakav znak, bešare, a ponekad pak dolazio do uvjerenja da su te letjelice bile ipak nešto drugo, nešto što niko nije mogao odgonetnuti. Siguran je bio da o avionima nije moglo biti ni govora, pošto oni, kad lete, drče prodorno, a i kretati se moraju neprestano, inače bi pali. A i malo ih je bilo, toliko malo da su sasvim rijetko u to poratno vrijeme nadlijetali ove krajeve. Te letjelice, em su sve bile sjajne, em su u zraku, usred leta, zastajale, postajući, pritom, sasvim okrugle i tamnonarandžaste. A kada bi poletjele, kao da bi se izdužile. Sa mnogim ljudima razgovarao je kasnije o tome, pokušavao dokučiti zna li mu ko reći istinu, ali niko nije znao. Neki od njih bi ga, kameneći se i čudeći, samo gledali, neki ga potajno ismijavali, a neki čak i prepadali svojim mišljenjima i odgovorima. Najstrašniji mu se učinilo mišljenje jednog učitelja iz Javorove. Jefto se zvao. Njemu je i ovoga sutona, dok je sjedio na ćertu staroga mutvaka, ta misao prostrijelila glavom: šta li su bile one letjelice, aman jarabi? Osjećajući se čudno uznemirenim, proučio je poluglasno „šehade", pa upravio pogled onamo preko potoka i nekakvog vrblja prema kući njegovog mlađeg brata Muslije. I ona se nalazila više onog istog seoskog sokaka, kao i njegova, nasred jedne livade, samo nekoliko stotina metara udaljena od nje. Tamo dalje, iza Muslijine kuće, u gustim voćnjacima, nalazila se i udžerlca stare udovice Šerife. Da joj krov nedavno zbog prokišnjavanja nije bio obnovljen novom smrčevom tahtom, ni vidjela se ne bi, koliko je niska, čađava i učmala bila. Više Šerifine kuće, gore na brijegu, kraj jedne velike, stare trešnje, nalazila se brvnjača jedne druge, mlađe udovice. Njoj je bilo ime Vahida. Onamo preko rijeke, u prisoju, vidjela se stara kuća Zejta Hatulaša. I taj Zejto mu je, pored ovih već pomenutih, bio jedan od bližih komšija. Malo visočije, gore više drvene mostike, uz rijeku, vidjela se jedna stara vodenica, puna zvrkala u prozuklim brvnima i skorz pomahovljenog niskog krova. Ledina ispred nje bila je uvijek utabana nogama žena, koje su preko čitave godine odnekud grbačile nekakvu konoplju i potapala je u nekoliko močila, koja su bila razmještena oko vodenice. Za to mjesto se stalno i govorilo — onamo kod močila.Zaokruživši pogledom sve što mu se našlo u vidokrugu, Šefto se lagano digao sa onih podnica, pa preko visokog praga, ušao u veliku sobu.Bila je tiha i već polumračna. Dolje, za vratima, izuo je ozemljavljene opanke, trehnuo ih nad ledenom, prislonio uza zid i potražio stolicu.Ali, ne ugledavši je zbog tmine, uputio se lagano prema pendžerima i sjeo na kraj mindera. Tmuša, koja se iz budžaka kotrljala po prostranoj sobi, nikako mu se nije dopadala. Vjerovao je da insan, sjedeći tako sam u tavnini, najlakše može da nagraiše. Da se razboli, da se pati i navijek da kopni, a da mu niko ne može pomoći, niti kazati od čega mu je.Da bi prekinuo mučninu, koja mu se svezala oko ložičice, digao se i počeo da traži limenku. Pipajući nasumice rukama po policama drvene stalaže, natrntao je na nekakav plehani tas i oborio ga. Zveket koji je ispunio mirnu, tamnu sobu, toliko ga je prepao da je priviknuo sam sebi. -Obalih li te, obalih, e neka sam, vala.Na tome se i završilo njegovo traženje limenke. Ne znajući šta bi više, mahinalno je odozgo, iza žutih šašovaca, dohvatio jednu suvu, drenovu šipku, pa njenim vrhom provukao po šašovcima, a oni mu nekako umiljato začegrtali. Često je tako imao običaj da krati vrijeme, kad se ovako u akšam zatekne sam u kući, dok mu žena Igbala i ostala čeljad smiruju konak. Ponekad bi, kada bi mu i to dosadilo, dozivao iza zatvorinih vrata ženu. -Ohoj! Odazivala se, najčešće negdje iz avlije, ljeti iz mutvaka, a zimi iz gornjeg nepotpođenog dijela kuće, gdje se, inače, spremala hrana.-Kamo te, jadna?Pitao bi, ako bi se odazvala, a, ako ne, ljutio bi se. Večeras se odazvala, čim je zovnuo, i odmah ušla u sobu. -A šta hoj, evo me — pitala je, stavši dolje, udno sobe. -Ništa, užeiio sam ti se, pa rekoh da te vidim. Gasalica, kamo vam ona, da ne ćoretam svu noć sam po ovoj tamnini.-Ene je onamo u budžak, na, šemedanu, đe i stalno, jadan.Prošla je preko sobe, zastrte do polovine ćilimom, a niže, dolje k furuni i vratima, ponjavom prnjom. Uzimajući limenku, reče:-Vidiš li kolika je, ai' šta će kad ne umije da te zovne.Fršnula je šibicom, koju je našla na stalaži, i pripalila zagorjeli fitilj, a blijeda svjetlost kao da se razlila po njenom tek mjestimično namreškanom licu. Obučena je bila u dimijama i bluzi od basme, bordo boje, prošarane sitnim i rijetkim bijelim listićima. Na glavi joj se bijeljela čista, jednobojna šamija. Bila je pedeset i neke godine, smeđe kose i dužeg lica, tankog nosa, vjeđa i usana. U Trpezima su je, osim pravim imenom, zvali još i Bihorka, jer je rodom bila iz Donjeg Bihora, iz sela Paločka. Na lijevoj jagodici, u onoj brazdi što se pruža prema krajevima usta, imala je jednu bradavicu.veličine divlje trešnje bjelice.-Eve ti gasalice, a ja da izlegnem da sretnem i pomuzem krave, sad će hi đeca sagnati ozgor niz klisuru. Poslije ću i mlijeko morati da uzavrim. Govoreći nekakvim tihim, pitomim glasom, spustila je stari šemedan od javorovine, s limenkom posađenom na njegovom vrhu, nasred sobe, pa poimljući da izađe, pitala s pregradnih vrata, koja su vodila u drugu, malu sobu.-Hol' da ti unesem safu vruće varenike da popiješ?-A hoće li mrtav u grob, ah? — Odgovorio joj je pitanjem, vjerujući da je ispao mudar.-E, pa, pošto hoćeš, ne nagađaj, no tegli